Znanje je Moć samospoznaje

Doduše, mislim da je naslov malo 'promašen', jer katkad (zapravo se čini, često, ili barem tako želim vjerovati) je glupost sama po sebi glupost, bez ikakve lijenosti ili ono drugo. Zapravo je i riječ 'samopouzdanje', iliti manjak njega, promašaj riječi jer sam se krivo izrazila. Ako pak malo bolje razmislim, nisam se krivo izrazila niti sam slučajno napisala naslov u kojem ću ponešto prokomentirati, nego sam ga namjerno takvog objavila, što itekako ima neki posebni razlog. Možda ni sama ne znam koji, al' vjerujem da ništa nije slučajno, pa čak ni ako namjerno napravim nešta sasvim slučajno. ;)

Zapravo sam htjela govoriti o mnogim ljudima koji bi mogli ostvariti svoje ciljeve, a da to i ne znaju. Odnosno, ima onih koji MOGU ostvariti nešto, ali nemaju CILJ, tj. nemaju izraženu želju za nečime pa ga (taj cilj jel') zbog toga i ne ostvaruju.

… i tako o tome razmišljam danima i tjednima, koji prerastaju u mjesece, ali ne i godine (za sad) već pola, ili tako nešta. No to je zapravo od velike nebitnosti/nevažnosti. Čini mi se da se gubim polako u onome što sam htjela reći …
Koliko god da se trudim, ne mogu razumjeti ljude koji uče i uče i uče i danima uče 20 stranica nekog teksta ili bilo čeg drugog, i onda dobiju jedinicu iz toga. I onda nakon mjesec dana pišu novi test, novo gradivo, isti predmet, i opet dobiju jedinicu. I onda ih profesor pita budu li to ispravili, na što oni naravski, odgovore da budu. Tjedan dana nakon toga slijede isprike … sljedeći tjedan, sljedeći tjedan. I tako tjednima, a sad je prošlo evo dva mjeseca. Zapravo me uopće ne živcira to njihovo glupo ponašanje i uostalom, nepromišljeno, ali volim reći ono što mislim, iako se u ovom slučaju čini da ne govorim ono što mislim nego ono kako je, ali svejedno. Kako bilo da bilo, je i nije nikako drugačije.

Da nastavim … iz prvog testa (ispita ili čega li) dobiju jedan, i onda uče da bi to ispravili (tjednima), zatim pišu novi ispit (test ili što li) i dobiju jedan (opet) jer su učili ono gradivo iz prvog testa (ispita ili čega li), i onda imaju duplo gradivo (sada 40 stranica ako ne i više) za ispravit (sljedeći tjedan, sljedeći tjedan, sljedeći tjedan). I onda NAPOKON dođe dan kada se čini (i kada je očito) da budu ispravljali tu ocjenu i onda se, zamislite, dame i gospodo, NE POJAVE U ŠKOLI. Nema ih, nestali su, isparili, progutalo ih je nebo, nema ih nigdje …
Pa vi onda recite da se čuda ne događaju.

Ili evo još jedan primjer … Četvrtak je (nije ali uzmimo hipotetički da je) i znaju da za petak taj isti tjedan, znači, sutra, moraju pisati test i imaju 50 stranica za naučit za sljedeći dan. Navečer do 10 sati gledaju nekakve jebene šeherezade ili čega li već, i onda uče od 10 do 11 i onda idu spavat jer ih učenje umara. I onda ujutro budu spavali do 12 sati i onda će krenut u školu i tamo budu došli 10 minuta prije početka sata i tamo budu učili i onda budu pisali test i kasnije plakali jer su dobili jedan.
I tu se ponavlja cijela priča o SLJEDEČEM TJEDNU i ispravcima jedinica te isto tako misterioznim nestankom upravo te dane kada se mora odslušati taj predmet. Jebali mater svoju.

I to je baš guba, in i kul, a kao netko dobije trojku iz testa, taj je štreber i treba ga izbjegavat.
Neverovatno u šta se taj svijet danas pretvara.

Unatoč tome što poštujem Voltaire-ovo književno stvaralaštvo i njega samog kao osobu koja se ne usručava javno 'izrugivati' teoriju nečijeg mišljenja (iako s opravdanim razlogom), usuđujem se iznesti svoje mišljenje koje možda i nije ispravno, a tiče se nesporazuma između Voltairea i filozofa čijem se mišljenju javno suprotstavio.

Što je Leibniz mislio i zašto je rekao nešto što je Voltaireu bilo toliko mrsko da je cijelo djelo posveti razradnji toga, ne znam. Upravo iz to razloga mogu samo nagađati o tome što je to točno Leibniz želio reći kada je rekao da je ovaj svijet najbolji od svih svjetova. Ipak, dana mi je sloboda (iako ne potpuna) da mislim i da samostalno iznesem svoje viđenje nečijeg mišljenja (iako je to kompleksno jer ne mogu znati tko što misli).



Razmišljala sam o tome i zaključila kako bi bilo primitivno i neumjesno da je Leibniz, kada je rekao kako je ovaj svijet najbolji od svih svjetova, mislio da na svijetu nema apsolutno nikakvog zla. Ipak, svatko tko pokuša, može shvatiti da ima zla i oko toga nema rasprave. Osim možda oko toga kako tko definira zlo. Iz toga sam zaključila kako je Leibniz možda mislio na nešto drugo, a u tom slučaju je Voltaire krivo shvatio cijelu poantu rečenog.

Nakon što sam odbacila činjenicu da je Leibniz smatrao kako je svijet bez zla i patnje, sjetila sam se da je u djelu 'Candide' Voltaire napisao kako sve ima svoj uzrok i posljedicu. Mislim da bih to mogla uzeti kao dopunu na Leibniz-ovo mišljenje, koje je zapravo slično mome, a to i je pravi razlog zbog kojeg sam samoj sebi pokušala dokazati i objasniti kako Leibniz nije potpuno u krivu i kako to što je rekao ima sasvim dublje značenje.

Umjesto da govorim samo o Leibniz-ovom mišljenju, tj. njegovoj teoriji, voljela bih ga nadopuniti svojim jer se ne želim ponavljati dva ili, ne daj Bože, više puta.

Vjerujem kako smo tu da bismo naučili. Zapravo vjerujem da je glavni cilj i razlog zbog kojeg jesmo ovdje, upravo znanje. Stoga smatram da je i zlo tu kako bismo ponešto naučili. Ima onih koji sami sebi rade zlo, ali ima onih koji su rođenjem već osuđeni na patnju. Zbog toga se slažem s Voltaire-om da je svijet nepravedan. Mislim da bi se sa mnom složili oni koji vjeruju u reinkarnaciju i to upravo oko mišljenja da je patnja možda kazna nama za nešto što smo napravili u prošlom životu.

Stoga, sve ima svoj uzrok i posljedicu i vjerujem da se ništa ne događa sasvim slučajno jer na mjestu slučajnosti stoji upravo spoznaja, tj. znanje. Da, svijet je zao i truo, a to je naučio i Candide na kraju putovanja ispunjenih patnjom. Isto tako je naučio i da je Pangloss, kao njegov učitelj (inače metaforizam Leibniza) bio u krivu.

Prema iznesenoj teoriji zaključujem da je Leibniz krivo rekao ono što je mislio, Voltaire je krivo shvatio i napisao djelo na temelju nesporazuma. No, kao što rekoh, može biti da je moje mišljenje krivo, tj. da nije ispravno i da sam u potpunosti promašila pravu bit. Isto tako rekoh da ne znam o čemu se radi i da stoga mogu samo nagađati, a to je upravo temelj moje današnje obveze iznošenja vlastitih misli. Naravno, s uzrokom i posljedicom nedovoljnog ili odličnog.




Gottfried Wilheim Leibniz

Ne volim one jebene zvukove koji mi ubijaju tišinu. Svaki put kad cestom prođe onaj šit od motora (skuter/motor, meni je sve to isto) ima osjećaj da mi netko skače po srcu ili pak kao da sam pojela na tome krumpira, koji me napuhuju i od kojih mi se povraća jer me truju. Osjećaj mlitavosti, odvratnosti, nakon kojeg slijedi osjećaj razaranja.

Uglavnom, oni likovi što smišljaju (izmišljaju) zvukove za traktore, motore i ostale krepove, očito nemaju obzira prema onim ljudima kojima to užas smeta. Ipak, to im je posao pa ih donekle razumijem. Zapravo me to ne nervira toliko niti se zamaram pitanjem/filozofiranjem o tim 'zaposlenicima' neke tvrtke/organizacije/poduzeća koje se bavi tim glupostima. Ali ipak to spominjem i pišem o tome kao i o mnogim drugim stvarima koje nemaju veze s vezom … bezveze.

Pišući ovo, sjedim ispred škole (više ne jer sad prepisujem na računalo), a ljudi su oko mene i čini mi se da ova ženska desno čita sve što pišem. Iz tog razloga nastojim pisati neuredno ( tek toliko da nešta napišem, jer imam izraženu potrebu za time), a da ona ne može pročitati.

Vjerujem da je čudno vidjeti čovjeka koji nešta piše. Zamislite čuda! Umjesto da sjedim preko puta škole u bircu i pijem sranje od piva, vina il nekog drugog opet sranja, koje katkada dođe kao razbibriga umjesto da se problemi riješi na suho trijeznom glavom, ja pišem... khm … da, neobično (ironija). Ne želim se ni time zamarati, ali si isto tako ne mogu pomoći oko toga jer je moj mozak programiran da misli, a ne da ljenčari. Ljenčarenje i dosađivanje me isto tako ubija i truje (slično krumpirima). Razmišljanje me opet, pali. Pali smisla 'spali mi mozak', a ne onog perverznog smisla, da se razumijemo.

Uglavnom, čudna sam (što se tiče pisanja u usporedbi s 'običnim smrtnicima' kako bi oni idioti od paparaca rekli) i boli me 'ona stvar koju nemam a ne bi bilo loše da je imam' za sve koji me čudno gledaju, komentiraju niti išta tome slično, da sad ne nabrajam. … uostalom, i ne stignem nabrajati jer je zvonilo za početak odmora pa će vani sve vrviti od ljudi i njihovih kritizirajučih pogleda. Stoga, idem naći neko mjesto gdje te 'pojave' ima ponešto manje. Jer nema mjesta gdje te 'pojave' nema uopće.

Pozdrav

Odlučila sam blog koristiti u svrhe 'web dnevnika' (za što je (we)blog prvenstveno i bio namijenjen), tj. izricanja mojih misli ali ne toliko 'poetički' niti 'pjesnički' (iako dođe na isto) kao što sam planirala radeći upravo ovaj blog. Zapravo se više i ne mučim toliko time kako će izgledati, kakav bude bio design itd. ... a pogotovo ne oko toga budu li padale rozaste zvjezdice ako 'posjetioc' ovog bloga pomakne kursor. Ipak, to dosta iritira.

Uglavnom, ono što sam htjela reći je sljedeće; ne budem pisala ono što smatram 'vlastitim književnim stvaralaštvom' jer to želim da čitaju osobe kojima vjerujem i za koje sam sigurna da to budu i poštivale. U suprotnom bi to bilo besmisleno i glupo. Isto tako, mislim da ovaj blog, tj. ono što je napisano ovdje ne bude čitalo na stotine ljudi, ma niti 5 da ih bude bilo koji su stalni posjetioci, ali bez obzira na to, budem pisala. Kada ne bi bilo nikoga tko čita, to ni onda ne bi bilo 'pisanje u vjetar'/ 'pisanje u prazno' itd. … jer svako pisanje je više od toga.

Možda objavim koju pjesmicu. ,)

Uostalom, ne znam na koju foru mi aplikacija ''free counter-a'' pokazuje da je na blogu bilo oko 100 posjetioca. Može biti da svaki klik na link bloga broji po pet puta, hah, al' sumnjam. Zajebano je to pomalo, čak ničemu ne služi.


pozdrav

Čujem da ljudi, a nazivam ih često Prokletnicima, kožu životinjama raznim, gule, peku, jedu, nose. Al' životinje to ne smeta, darežljive su valjda one, ak' su mrtve. Al' nije sve tako ni bajno, ne može biti. Jer ako ljudi tvore život, onda život je okrutan, truo i glup. Al' nije život neg' su ljudi. Pa ima nas svakakvih, a neki od nas imaju na stotine lica i gube se u svom ne znanju tko su. Al' najgori su mi oni što životinji živoj kožu trgaju, razvlače i sole s ciljem da je prodaju, zauzvrat za novce, pa da kupe s tim si parama masnim limuzinu, avion, mornaricu. Ribi uskrate plovidbu morem kako bi ploviti mogli oni. Zrak nije im dovoljan da ga dišu, nije cijeli svijet im dovoljan – kopno. Nisu zadovoljni onim što im je dano, već žele novo, još, još i još više. Luksuz da si pruže na račun tuđe boli, patnje i smrti.

Rekla bih nekoć da ne razumijem zašto, da ne shvaćam i da mi nije jasno. Al' je, sad mi je jasno. Jer ima nas svakakvih, pa bili mi dobri il' zli, osjećajni ili tvrdi, glupost napraviti možemo. Za to smo itekako sposobni.

Pa jesam li onda mizantrop il' nisam ( a to se iz pisanja mog zaključiti može ) ima stvari na svijetu koje volim. Volim na prvom mjestu Ljubav, jer bez nje ništa Nije i sve je ništa. Zatim umjetnost. Ona čini me sobom, njome stvaram ili nju stvaram. Zar je uopće bitno? Umjetnošću izraziti sebe. Ima li svetijeg čina? Ljubav možda, opet vraćam se na Ljubav jerbo sve oko nje meni se vrti; uzimanje – davanje; krug kao savršen geometrijski oblik. A ima li išta savršenije od matematike? Jedina logika, jedino što je sigurno.
Treća stvar koju volim bio bi osmjeh iskrena čovjeka. Osmjeh stvara. Kao i Ljubav, kao i Umjetnost što stvori pjesmu il' obratno. Al' osmjeh velika čovjeka, puna, a ne osmjeh trula čovjeka jerbo takovi je glup i truje sve oko sebe. I biljke i životinje, pa i ljude koji znaju prepoznati osmjeh trula čovjeka; otrovan i glup je. Ako pak takvog čujem, dvije stvari samo mogu; pobjeći ili ignorirati. Najčešće ignoriram jer bježati ne želim. Bježe kukavice, a ja kukavica ne želim biti. Ipak, čovjek sam ( valjda ) pa sam i ja sposobna uvrijediti, pobjeći, počiniti glupost i posljedica se bojati. I to mi je drago. Bojati se posljedica, i to volim. Jer kakav bih čovjek bila, velik zasigurno ne kad bojala se ne bih. Strah od posljedica pomaže mi znati što je u redu, a što nije u redu i što učini smijem, a što ne.

Smatrah nekoć da što se mora, ne mora se. Smatram to i danas. Al' nije važno toliko kako je rečeno, neg je važnije kako se protumači i shvati. Nekoć shvaćala sam doslovno da što se mora, ne mora se. Al' s vremenom počeh dublje zadirati u stvari. Danas shvaćam da se i mora i ne mora.
Jer što znači 'morati' uopće? Odgovor u jednoj riječi ne može se dati. Jerbo morati nešto učiniti znači obavezu našu ispuniti, a u suprotnom pak, ako ne učinimo što se mora, biti će posljedica. Al' i ne mora se što se mora, jer umrli ne budemo ako ne učinimo neku obvezu što narediše nam ljudi. Iako, umrijeti se mora. To naredili nisu nam ljudi, neg Božji to je zakon, Zakon Svemira. A što nam čovjek zapovjedi, ne mora se. Al' to značilo bi neodgovornost. A Božje je rečeno da odgovorni moramo biti.

Počinila sam glupost, upala u zamku svojih misli krivih, vrijeme potrošila na ništa, ama baš Ništa osim kidanja moje Biti zbog Jada i ljutnje na samu sebe. Pa sad čekam posljedice, čekam nek'vu kaznu. Od ljudi koji me stvore, od žene što vodi papire moje odgovornosti. Pa se bojim posljedica al' to je zdravo. Kada se ne bih bojala, pomislila bih da nešto sa mnom nije u redu. Da nisu mi sve na broju.
Kao što rekoh, svakakvih nas ima, i bili pametni il' glupi glupost možemo počiniti, možemo uništiti sami sebe, neodgovornošću i nepromišljenošću. Za to smo itekako sposobni. To i je najlakše. Lakše od svega jerbo potreban samo je tren za pomisliti krivo, i sve ode k vragu.

Ljudi, nazivam nas često Prokletnicima. I nije važno dal' prokleo nas je netko Višnji il' mi smo sami sebe prokleli. Nije važno, takvi smo kakvi jesmo pa valja biti stalno na oprezu. Najviše se čuvati od samih sebe. Jer samo smo sebi najveća opasnost. Glupost ubija. A i pametan je čovjek glup. Ta svi ljudi imaju ponešto primitivizma. Neka više, a neki manje. A tko ovo čita, znamo, čovjek je. Pa savjet ti dajem: '' Čuvaj se vlastitih misli. Promisli prije no kreneš misliti. I upamtiti valja da strah je zdrav i jedna od stvari koja pomaže nam činiti dobro i pravo. Pa boj se onda sama sebe, više no ikoga drugog.''
Jerbo učiniti glupo riječima možemo, mišlju i djelom. A od misli kreće sve, one pokreću svijet. Jer naše misli pretvaramo u riječi, a što je čovjek koji priča jedno, a sasvim drugo radi? Nitko, nula, ništa – nije. Pa stoga misli pravo, pričaj pravo, radi ono što kažeš.

To je četvrta stvar, koju osim Ljubavi, Umjetnosti, Osmjeha iskrena čovjeka, volim. I takav svijet, bio bi bajka. Bez trunka tragedije. A znamo, čim se rodimo osuđeni smo na smrt, tijela naša osuđena su crvima da ga grizu, jedu i životinje veće, trgaju i razvlače. Da, naš život i je tragedija. Rođeni umiremo. Živimo kako bismo umrli.
Da, netko nas je drugi prokleo, a ne mi sami sebe. I tko kaže da život čovjeka tragedija nije, taj laže i ne zna. Al' valja između života i smrti velik biti čovjek, usklađujući misli, i time osloboditi se u životu nekom tamo, nakon danas smrti, tijela koje je prokletstvo. '' Prokleti kavez ovozemaljski''. Pa nam je cilj života ovdje pobijediti prokletstvo. Al' ne činiti iste pogreške, stalno, jer krug će se nastavljati i nastavljati i tijelo uvijek ćmo imati.
A to je ono što uistinu, nikako, uopće ne želim. Pod cijenu ničega, pa ni životinjske kože … Nimalo.

T R U L O T I J E L O

Trulo tijelo, ne umri.
Tvoj sam gospodar, da te oživim.
Da počne krv kolati vrela – jače, jače.
Tvoj sam gospodar,
Pa radi što god poželim- Slugo uma moga.

Neka te zime ne odvede na put krivi
Da prestaneš Biti,
Već slušaj i radi toplo, po mjeri.
Trulo tijelo, oh što li si tako jadno?
Tko li te to jadna, sama, Ostavio
da truneš, pljesniviš, te smrdiš?

Pripremi se, trulo tijelo, na budućnost.
Kad ostavit će te um tvog gospodara
I ostat ćeš tu, na zemlji,
Iščupanih kapilara. Aorta – nula, ništa, nema!

Pustinjo trula, životinjo.
Nastadeš iz ničeg,
pretvaraš se u ništa, Postaješ nitko. I dok jesi, nisi ništa,
A dok traješ, samo si kavez mesnati, Prokleto ovozemaljski.
Sazrijevaš kako bi dobro meso
Bio crvima, u zemlji kad odapneš.
Radi njihovog zadovoljstva, jedaći mesa.

Jer svi ste vi, tjelesa, životinje.
Postaješ hrana,
apsorbiraš se u krv crvima,
Postaješ životinja -
Nastavljaš biti životinja.

Razum je šutnja …
Bješe tišina zvuka -
Kao odapneš, ne bude ni tebe.
Ti ne budeš.
Identično vremenu danas;
Jer krug se nastavlja.

Ne prilagođavajte se vremenu, nego vrijeme prilagodite sebi. Ipak, najveći luksuz koji si čovjek može priuštiti je upravo Vrijeme. I stoga ne recite kako ' nemate vremena', jer vremena uvijek ima. Jedini problem je u tome što mnogi ne znaju upravljati njime.